Part 39

Gjelep kupi beže Ljuboviću po Neretvi, okolo Neretve, po Srijemu, okolo Srijema. Silan bezi gjelep pokupili: pet stotina krava jalovica, pet stotina volov debelijeh; naturiše Zadru bijelome. Kada bili niz Neretvu ravnu, izletješe Neretljani mladi, Neretljani i Nevesiljani: — Ne gon beže volov u kaure! Car i ćesar kavgu načinili, da ne igje turčin u kaure! Oćeš beže izgubiti glavu, ja li ćeš se beže osužnjiti! Al to beže aje pa ne aje; gjelep stjera Zadru bijelome. Š njime ima dvanajes gončila i pobro mu Majković Stjepane. Na rudinam gjelep zastavio; ižljeteše njemački trgovci pa kupuju krave i volove, begu daju mekane rušpije. Kada beže gjelep priprodavo on beśjedi Majković Stjepanu: — O Stjepane dragi pobratime! Čuvaj nama konja na rudinam sa našijeh dvanajes gončila, dok ja odem u vlaškoga Zadra, da im vidim Zadra i čaršije i u Zadra otkle su mu vrata, da im vidim tablja i topova. Onda Stjepan begu beśjedio: — Nejgji beže u vlaškoga Zadra! Car i ćesar kavgu načinili, da ne igje turčin u kaure. Oće li te vlasi poznavati, oćeš ludo izgubiti glavu, ja li ćeš se beže osužnjiti! Al to beže haje i ne haje, vić on ode u vlaškoga Zadra. A u Zadra otvorena vrata. Stade beže po čaršiji odat. Beže gleda Zadra i čaršije pa on śjede na jednom dućanu, stade piti kavu na dućanu. Opazi ga Zadranine bane. Kad on vidje bega Ljubovića, oko bana pet stotin katana, us koljeno Sekula sestrić mu. Bane viknu grlom debelijem: — Nut turčina u našemu Zadru! Šta će ture u našemu Zadru? šta uvodi po našemu gradu? zār on gleda grada i čaršije? Bel ne gleda otklem su mu vrata, turčin gleda tablja i topova, oće li nam na grad udariti! Nije l majka rodila junaka, tko b turetu snišo na čaršiju, ośjeko mu u ramenu ruku, obadva mu oka izvadio, neka slijep po čaršiji voda! Svatko šuti a gleda prida se al ne gleda Sekula dijete, već daigji beśjedi Sekula: — Moj daigja, od Zadarja bane! šta junaka po jabani tražiš kat sestrića us koljena raniš? tko ć turčinu na čaršiju snići, ośjeć desnu u ramenu ruku, obadva mu oka izvaditi, neka slijep po čaršiji oda! Oto reče pa na noge skoči, gola mača turi pod dolamu pa on begu na čaršiju snigje: — Šta ćeš ture u našemu Zadru? šta uvodiš po našemu Zadru? a zār gledaš Zadra i čaršije? zār ti gledaš tablja i topova? Dera pruži svoju desnu ruku, da t ośječem u ramenu ruku! Beže šuti, ništa ne beśjedi. Opet veli Sekula dijete: — Pruži ture svoju desnu ruku, da t ośječem u ramenu ruku! Beže šuti, ništa ne beśjedi. Opet reče Sekula dijete: — Pruži ture svoju desnu ruku, da t ośječem u ramenu ruku! Kunem ti se i vjeru zadajem, ośjeću ti na ramenu glavu! Raźljuti se beže Ljuboviću pa mu pruži svoju desnu ruku. Trže djete mača ispot skuta, ošinu ga po desnici ruci. Kako ga je lako udario mača svoga na dvoje pribijo a iz ruke vatru prosipavo! Skoči beže od zemlje na noge pa poteže kratku alamanku pa ošinu Sekula dijete — poviš pasa malo natfatio — dvije pole u travu padoše! Kada vidje Zadranine bane, gje poginu Sekula dijete, zōr učini na svoje katane! A katane bega opkoliše; brani jih se beže Ljuboviću. On prodrije kroz jednu kapiju, prodriješe za njijem katane. On prodrije kroz drugu kapiju, prodriješe za njijem katane. On prodrije kros treću kapiju, prodriješe za njijem katane! Dok do vrata sokak načinio al na gradu zatvorena vrata; ispuśćali mandal ot čelika. Beže trže nadžak ot čelika pa on pribi mandal ot čelika. Pa iz grada beže izletio, on izletje konjma na rudine, pobri svome Majković Stjepanu i svojijem dvanajes gončila. Na rudinam konje pojašiše pa pogjoše us polje zeleno a za njima dvanajes gončila; lako jaše, prida se gledaju. Obazrje se Majković Stjepane imade li za njima potjera — jal to bješe za njima potjera! U grada se otvoriše vrata, dok izletje junak na alatu, na alatu vas u suvu zlatu, malo ga se is sedla pomilja. Izlijeću za njijem katane, sve katane lete na alaje; al sve junak bližje te do bližje, dok sastiže bega Ljubovića. Jer im beže ni bježati ne će. Jal to bješe od Zadarja bane! Koja fajda, što je sastignuo, kad na njija udarit ne smije, vić on bega iz daleka viče: — Ja, Boga vam, neznane delije! otkle jeste, ot koga ste grada? ja čijeg ste roda i koljena? ja kako se po imenu zoveš? A beže mu po istini kaže: — Jesam junak od Neretve ravne, od Neretve i od Nevesilja po imenu beže Ljuboviću! Ja bane se natrag povrnuo, ja za njime banove katane pa on ode u bijela Zadra. Kako dogje u bijela Zadra, odma śjede, sitnu knjigu piše pa je šalje śerin Banjojluci na koljeno paši banjolučkom: »Eto knjiga, paša banjalučki! Pogubi mi bege Ljubovića jali žive jali mrtve glave! »Mogo su mi kvara počinili, počinili kvara i zijana ja po mome bijelome Zadru, pogubili Sekulu dijete! »Evo t pašo tri tovara blaga, i evo ti sluga Nikolica, nek te dvori za života tvoga, i evo ti sestra Angjelija!« Kada paši knjiga dolazila, knjige gleda, na knjigu se smije pa on viknu Erde delibaše: — Brže k meni Erdo delibaša! Dera jaši svojega putalja, der izberi tridese delija, sve junaka boljeg od boljega! Ajde Erdo Nevesilju ravnom, pogubi mi bege Ljubovića jali žive jali mrtve glave! Ako l oto Erdo ne uradiš, daćeš svoju glavu za njegovu! Kada Erdo čuo lakrdiju, itro Erdo na noge skočio, opremio sebe i putalja pa uzjaši debela putalja a za njime tridese delija. Ode Erdo Nevesilju gradu. Kad on dogje Ljubovića kuli do avlije bega Ljubovića a on bega po imenu viče. Al mu bega doma ne bijaše, jer otišli u lov u planinu, da ulove srnu jal košutu, i odveli rte i zagare. Oziva se begovica mlada: — Doma nejma bega Ljubovića! Otišo je u lov u planinu. Onda Erdo ljubi beśjedio: — Ja, gospojo roda gospockoga, oće l beže u red dolaziti? — Oće tamo po akšamu doći! Ona viknu Usubega sina: — Usubeže moj jedini sine! pogj, Erdina pripati putalja! Odma sletje djete Usubeže i pod Erdom prifati putalja, da izvoda Erdina putalja. Beśjedi mu Erdo delibaša: — O dijete, nejak Usubeže, gji je babo, o beg Ljuboviću? — Otišo je u lov u planinu! — Oće l t u red babo dolaziti? — Oće tamo po akšamu doći! Erdo viknu tridese delija; savezaše Usubega sina, savezata djete otjeraše. Za njim prista Ljubovića majka: — Vrat mi Erdo Usubega moga! Njoj beśjedi Erdo delibaša: —Vrat se natrag Ljubovića majko, pośjeću ti Usubega tvoga! To joj reče, ośjeće mu glavu! Za njim prista Ljubovića majka: — Vrat mi Erdo od zlata jubuku, mog unuka Usubega sina! — Vrat se natrag Ljubovića majko, vrat se natrag, osiću ti glavu! To joj reče, ośjeće joj glavu! Ode Erdo sa trides delija i odnese obadvije glave: jednu glavu Usubega djeta, drugu glavu Ljubovića majke. Istor Erdo polje prilazio al eto ti bega Ljubovića i on goni debela gjogata; Usubega iz daleka viče: — Gje si sine, Usubeže djete? zār mi ne ćeš pripatit gjogata?! Oziva se begovica mlada, ona ciči ko šarena guja: — Ja, moj beže mili gospodare! ne će t više Usubeže sine ja pot tobom pripatit gjogata. Usubeg je izgubio glavu! — Sašta, ljubo, ako Boga znadeš? — Ovde dogje Erdo delibaša a ja posla Usubega sina, da pod Erdom pripati putalja; saveza ga Erdo delibaša, savezana niz avliju zajmi. Za njim stara pristajala majka, jal da vrati Usubega moga. Njoj beśjedi Erdo delibaša: »vrat se natrag Ljubovića majko, vrati s natrag, osiću ti glavu!« To joj reče, ośječe joj glavu. ode Erdo sa trides delija i odnese obadvije glave! Kada čuo beže Ljuboviću: — O gospojo roda gospockoga, je li Erdo davno odlazio? je li dosad goru prilazio? — Nije Erdo davno odlazio a još nije gore prilazio. — Ja čuješ me moja virna ljubo! Ako dogje Majković Stjepane nek ne igje poljem zelenijem, već nek igje poljem u prijeko pa nek igje gorom poprijeko; a ja odoh okolo planine, da zavrnem Erdu u planini! Oto reče, okrenu gjogata pa okrenu poljem zelenijem. Istor beže poljem zamaknuo, malo vrime za dugo ne bilo, jal eto ti Majković Stjepana, jal on goni debela dorata, Usubega iz daleka viče: — Gje si bolan Usubeže mali? zār mi ne ćeš pripatit dorata?! Progovara begovica mlada: — Gospodare, Majković Stjepane! ne će t više Usubeže sine ja pot tobom pripatit dorata! — Sašta, bolna, begovica mlada?! Ona ciči ko šarena guja: — Ovde dogje tridese delija i prid njima Erdo delibaša; za vas pita Erdo delibaša, a ja posla Usubega sina, da pod Erdom pripata putalja. K njemu snigje Usubeže djete i pod njime pripati putalja; saveza ga Erdo delibaša, savezana niz avliju zajmi. Za njim prista naša stara majka, da mi vrati Usubega sina a na nju se izadrije Erdo: »Vrat se natrag Ljubovića majko, pośjeć ću ti Usubega tvoga!« To joj reče, ośječe mu glavu! Za njim prista ostarjela majka: — »Vrat mi Erdo zlaćenu jabuku, ja jabuku Usubega moga!« — — »Vrat se natrag Ljubovića majko, pośjeću ti sa ramena glavu!« To joj reče, ośječe joj glavu! Ode Erdo sa trides delija i odnese obadvije glave! Ciknu Stjepan ko šarena guja: — Je li došo beže Ljuboviću? — A jest došo, mili gospodare! Otišo je poljem zelenijem, da obleti okolo planine, ne bi l Erdu živa sastignuo. A tebi je beže beśjedio, reko ti je beže Ljuboviću, ja da igješ poljem poprijeko, da priśječeš gorom poprijeko, ne bi l Erdu živa sastignuli. Nama Stjepan okrenu dorata; ode Stjepan poljem u prijeko pa maši se gore i planine pa priśječe gorom poprijeko. Itro beže goru obletio i zavrnu u planini Erdu. U ta doba Majković Stjepane. Kat se dvije pobre sastaviše, izśjekoše tridese delija. Oni Erdu živa ujitiše; oguliše Erdi delibaši obadvije do ramena ruke, obadvije noge do koljena, oguliše glavu do očiju; digoše ga na konja putalja, na putalju privezaše Erdu pa pod njime puśćaše putalja: — Ajde, Erdo, šerin Banjojluci pa se pali paši banjolučkom, gje si śjeko djecu kod odžaka, gje si śjeko ostarjele majke! Hode Erdo drumom jadikujuć. Kada bio šeru Banjojluci, daleko ga paša opazio pa prid njega paša izletio. Kada vidje Erdu delibašu, što je bilo s Erde delibaše, jal on Erde iz daleka viče: — Šta to, bolan, Erdo delibaša?! — Evak, pašo, tebi gore bilo! Skidoše ga sa konja putalja. Šjede paša, sitnu knjigu piše pa je šalje Carigradu gradu na koljeno caru čestitome: »Sultan care, i otac i majko! Pogubi nam bege Ljubovića jali žive, jali mrtve glave! »Čudan jesu zulum počinili po Neretvi i po Nevesilju! Nametnuli namet na vilajet: śjeroma se oženit ne more, śjerota se udati ne more! Tko s oženi, po litra je zlata, tko s udade po tri litre zlata! Ja, koje je śjeromašna majka a ćeri im bjele kose pletu!« Kada caru taka knjiga dogje, kada vidje, šta mu knjiga kaže, care viknu silistar Alije: — Silistare, prva moja lalo! Dera uzmi nješto malo vojske, nješto malo, četiri iljade. Vodi vojsku u Ercegovinu ja Mostaru pa i Nevesilju ja bijeloj Ljubovića kuli. U ponoći dovodićeš vojsku pa okoli Ljubovića kulu. Pofataj mi bege Ljubovića jali žive jali mrtve glave! I ponesi mojega čadora, na čadoru od zlata jabuku. Kada vide careva čadora, sami će se bezi uplašiti; jera s carom niko boja nejma! A Alija na noge skočio i carevu podignuo vojsku pa on pogje ot Stambola grada; od Alija u Ercegovinu. Kada dogje Nevesilju gradu u zla doba dovodio vojsku u po noći kad vremena nije. Okolili Ljubovića kulu, razapeli zelene čadore. Kad u jutro jutro osvanulo, poranila ljuba Ljubovića pa se šeće po bijelu dvoru. Ja pogleda pod bijelu kulu, Ljubovića okoljena kula! Konj do konja, čador do čadora. Jedan čador po najandal stao, ja na njemu od zlata jabuka i tri puta žicom omotavan. Ja, se vrati u bijele dvore pa ne smije bega probuditi. Ona viknu Majković Stjepana: — Ustan, bolan, Majković Stjepane! odi vidi čuda golemoga, bijela vam okoljena kula! Kada skoči Majković Stjepane, kad on vidje silovitu vojsku, Stjepan budi bega Ljubovića: — Ustan, beže, mili gospodare! Bijela nam okoljena kula! Kad ustade beže Ljuboviću pa vidješe sa bijele kule, odma beže čador poznavao, da je čador cara čestitoga. Ja, beśjedi beže Ljuboviću: — Ja, što ćemo, Majković Stjepane? Da b na njija danas udarili — s carom brate niko boja nejma! Da niza [se] oborimo ruke. da igjemo carevu čadoru, da vidimo što je i kako je, ja ko nas je caru opanjkao? Jal beśjedi Ljubovića ljuba: — Ja, što ste se bezi uplašili?! Ev ja jesam jedna ženska glava, ja b na njija udarila sama! Beśjedi joj beže Ljuboviću: — Ajd, ne ludi, moja vjerna ljubo! s carom nitko boja ne imade! Pa rekoše pa se poslušaše ja niza se oboriše ruke a vodoše u carevu vojsku. Careva ji propuśćala vojska do čadora silistar Alije. Kad dogjoše oba prit čadore, prid Alijom ruke prilomiše. Pa se crnoj zemlji prikloniše. Ja, pita ji silistar Alija, ja, kakav su zulum počinili? Onda beže stade beśjediti: ja kako je gjelep sakupio, istjero ga bijelome Zadru i kako je gjelep priprodavo i otišo u bijela Zadra. Sve mu kaže, što je i kako je: kako došo Erdo delibaša, pośjeko mu sina jedinoga, pośjeko mu ostarjelu majku. Poslo ga je paša banjalučki ja, za blago zadranskoga bana i njegovu sestru Angjeliju. Istor beže stade kazivati, dokle stiže pošta knjigonoša ot Stambola bijeloga grada; knjigu nosi cara čestitoga, knjigu dade silistar Aliji: — Eto knjiga, silistar Alija! nije l majka rodila junaka a sekuna brata odgojila, ko ć za cara na megdan izići? Car mu daje dvore kot svojije, kot svojije, bolje ot svojije. I daje mu tri bijela grada, dva kod mora, [treći] kod Dunava. I daje mu ćercu sultaniju, mlogo pusto nebrojeno blago! Evo ima nediljica dana, kak u polju arap odjašio pot Stambolom u polju zelenom. Pa on cara na megdan zaziva, da mu care na megdan izigje, ja izigje, ja izmjenu nagje! Ako care izići ne smije, jal izići, jal izmjenu naći, oće caru u Stambol unići pomaknuti cara is stolice pa on śjesti u carsku stolicu, prosuditi u Stambolu gradu! Kada čuo beže Ljuboviću on beśjedi silistar Aliji: — Evo majka rodila junaka, tko ć za cara na megdan izići! Ne dade mu Majković Stjepane: — Ne ćeš, brate, beže Ljuboviću! Ja ć za cara na megdan izići, jer ja nejmam svoje vjerne ljube, ja nit imam oca ni matere. Pa se natrag oba povratiše i dogjoše Ljubovića kuli. Odma Stjepan izvede dorata pa opremi sebe i dorata pa on begu tijo beśjedio: — Alali mi, mili gospodaru, što si mene mlada odranio! Pa uzjaši debela dorata. Ode Stjepan od grada do grada, doka snigje do Stambola grada pot Stambola u polje zeleno. Jal u polju čador razapinjan, pot čadorom crna arapina; al on pije vino pot čadorom a privezo kusu bedeviju. K njemu Stjepan dotjera dorata; on arapu božju pomoć viknu, ja, arap njemu božju pomoć primi: — Odjaš konja, carev megdandžija, da se ladna napijemo vina pa ćem onda mejdan dijeliti! — Ajd otale, crna arapino! ja ne pijem vina ni rakije, već der jaši kusu bedeviju, da igjemo mejdan dijeliti! Arap skoči od zemlje na noge pa uzjaši kusu bedeviju. On beśjedi Majković Stjepanu: — Ajd zaodi carev megdandžija! Onda Stjepan beśjedi arapu: — Ajd otale, crna arapino! tvoja zovka, tvoja i zaotka! Kada vidje crna arapina, on Stjepanu oči ufatio pa poteže sablju ot pojasa, da Stjepanu osiječe glavu. Dočeka ga Majković Stjepane, udari ga šakom iza vrata; kako ga je lako udario, arap spade s kuse bedevije. crna ga je krvca zaljevala; nit se miče, nit on dušom diše. Do njeg Stjepan mije dovlačio pa arapa vinom zaljevavo, dok s arapu malo osvijesti: — Stan arape, to je šala bila! Dera jaši kusu bedeviju, da igjemo mejdan dijeliti! Odma arap kusu uzjašio pa on ode poljem zelenijem; arap koplje nosi u rukama. Kada arap do bilješke dogje, ostade ga Stjepan čekajući. On zažima kopljem i desnicom. Kad od ruku koplje poletilo, u oko bi zmiju pogodijo, bela ne bi u čelo junaka! Dobar gjogat bješe pot Stjepanom jer se svakom boju naučio; gjogat pade na prva koljena, priko njija koplje priletilo! Pruži ruku Majković Stjepane pa on koplje u ruku ujiti, prilomi ga na dvoje, na troje i komade u travu jitio. Dok doletje crna arapina: — Kurvo jedna, carev megdandžija! šta s doveo bagavu kljusinu pa me danas vara na megdanu! Stani kurvo, dok se opet zagjem! Onda Stjepan beśjedi arapu: — Ajd arape, ne jedi govana: »jedność ćemo pa i drugość ćemo!« Ode Stjepan, otjera dorata; ostade ga arap čekajući. Dorat igje dok je njemu drago. Kat se Stjepan do bilješke vrati, ja arapa na bilješci nejma! Arap mu se poljem zamaknuo; za njim Stjepan naturi dorata i otjera crnu arapinu. Brži bješe dorat ot kobile, jer u žensku pouzdanja nejma, i sastiže kusu bedeviju. Golu sablju nosi u rukama, letećivu ośječe mu glavu! Pa odjaši debela dorata pa on uze arapovu glavu, odnese je caru u Stambola pa u dvore caru unosio. Sve on caru primicuje glavu, ja care se dilje otkučuje, dok on cara stjera do duvara. Beśjedi mu care ot Stambola: — Otkle jesi ser atlijo mlada? — Ja sam junak od Ercegovine, od Neretve i od Nevesilja. — Ja, kako se po imenu zoveš? — Po imenu bezi Ljubovića! — Nos od mene glavu arapovu! Zdrava me je ujtila groznica gledajući arapove glave. Iśći sine štogod ti je drago! — Sultan care, sunce ogrijano! Nit ću tebi nebrojena blaga, nit ću tebi dvora kot tvojije, nit ću tebi tri bijela grada, dva kod mora, treći kod Dunova, nit ću tvoje ćeri sultanije! Vić te molim, mili gospodare! daj ti meni izun i testijer i daj meni katuli fermana, da se vratim šeru Banjojluci, da pogubim pašu banjolučkog! I daj meni u Ercegovini, u Neretvi i u Nevesinju, tude meni daćeš spajiluke, da ja sudim, da ja razsugjivam! To je care jedva dočekao, načini mu śićana fermana. Ode Stjepan ot Stambola grada. Uvrati se Stjepan Banjaluci pa on pašu živa ujitijo i pašu je živa ogulijo pa ga onda na kolac nabijo. Dva njegova sina pogubijo, od zla roda nek nije poroda! Ode Stjepan Nevesilju gradu i odnese careva fermana.

Eto pjesna a od Boga zdravlje!

Von Majković dem Wahlbruder Ljubović’s.